Možda svaka prava muzika nastaje kao dokaz idealne nevinosti koja
se čuva samo savršenim usaglašavanjem sa svetim ritmom celog
kosmosa, bez drugih pobuda i ciljeva izuzev čistog i slobodnog
pokreta nalik plesu.“
Možda i bez prethodnog cilja, Dona je na jednom mestu sabrao
samu suštinu muzičkih estetika najvećih kompozitora svih vremena
i žanrova od tzv. klasične muzike, preko džeza do rokenrola. Otud su
ovde zajedno i Betoven i Parker i Vagner i Lenon, Pitagora, Platon,
Lajbnic, Kant, Hegel, Niče, Adorno, Benjamin, ali i Mocart, Maler,
Stravinski, Dejvis i Kejdž, kao i Vejl, Koltrejn, Mingus.
U prilično preciznim slikama i definicijama, ali i umetničkim
apstraktnostima, Masimo Dona svojom knjigom kao da oponaša samu
prirodu muzike: idealni spoj tišine i kosmosa stvoren posredstvom
zvuka. Uz to, muziku je ogrnuo plaštom filozofije